Samohrana majka Altana Ahmeti u teškom zdravstvenom stanju podiže troje djece, živeći već četrnaest godina u neuslovnom prostoru betonske šupe od 60 kvadrata u ruševinama bivše „Livnice“ u Kotoru. Objekat u kome žive stalno je vlažan, jer se nalazi tik pored bujičnog kanala Zvjerinjak. Nedavno se usljed obilnih kiša izlio, te je voda preplavila dio u kome spavaju i uništila im pokućstvo, garderobu... Nemaju sanitarni čvor, a improvizovani toalet uz ulaz nema krova. Kad treba da se kupaju, griju vodu na šporetu, pa se kupaju vani. Griju se na drva, kad ih ima, i to na komade izrezanih paleta, koje nabavljaju sa otpada. Ovaj prostor joj je odobrila opštinska vlast kao privremeni smještaj i pitanje je dana kada će privatnik koji je kupio cijeli kompleks, početi da gradi na njemu, a tada će morati da ga napuste.
Život u vanbračnoj zajednici sa prvim suprugom, sa kojim ima dva sina od 19 i 17 godina, zatim sa drugim, sa kojim ima 13 godina staru kćerku, raskid sa njima, donijeli su joj stalnu brigu za djecu, njihovo odrastanje, školovanje i sve bez alimentacije. Odgovornost za njih je preuzela sama, radeći povremeno i po kućama, kako bi ih prehranila i opremila za školu, ali od kada joj je zdravlje popustilo, jedva može i o samoj sebi da brine.
Prije sedam godina primala je, kaže, materijalno obezbjeđenje porodice u iznosu od svega 130 eura, a kad su donijeli Zakon o naknadama za majke sa troje i više djece, već dva mjeseca prima po 144 eura, uz umanjenje od početka ove godine.
-Teško sam oboljela, a ljekari su mi postavili tu dijagnozu još prije osam godina. Trebalo je da se operišem, ali nisam imala sredstava, pa sam odustala. Zatim mi je prepisana terapija, koja je jako skupa, pa je iz tog razloga i ne uzimam („Donstinex“ koji se nabavlja u inostranstvu, a osam tableta košta 54 eura). Zbog toga imam vrtoglavice, često sam zaboravna, dezorijentisana, a bolest se dodatno iskomplikovala. Svaka tri mjeseca moram da idem u KBC u Podgoricu na analizu hormona, a svakih šest mjeseci na skener da snimam glavu. Moja izabrana doktorica mi je dodijelila obaveznu pratnju, jer ne mogu samostalno da se krećem, objašnjava Altana. Ogroman teret joj predstavlja i dug za struju od 360 eura za februar i dio januara.
- Dali su mi da platim struju na rate, a meni nikako nije jasno odakle toliki račun kad nemam električni šporet, grijemo se na drva, na peć za koju sam pozajmila pare kako bih ga kupila. Koristimo samo frižder i sijalice, polovna veš-mašina ne radi, perem sve na ruke, objašnjava Altana. Ona bi voljela da može da radi i zaradi, ali njeno teško zdravstveno stanje joj to ne dozvoljava. Slaba utjeha joj je to što najstariji sin povremeno radi fizičke poslove pa ponešto i zaradi, što mlađi uči za frizera i što je ćerka primjeran đak, sa peticama i četvorkama iz većine predmeta, kad nema para djeci za marendu. Ćerka je od početka redovna u školi, voli da uči, a njene sveske primjer su urednosti i pedantnosti.
M.D.Popović


Smještaj najpotrebniji

I moja maloljetna kćerka ima zdravstvenih problema. Hranimo se tako što kuvam krompir, kupim vreću brašna pa mijesim hljeb, samo da imam ulja, vode i soli. Skuvam pasulj, jedem ga prvi, drugi, treći dan, ponekad i sedam dana, kaže samohrana majka, koja ne vidi izlaza iz ove teške situacije, te apeluje ljudima dobre volje da joj pomognu- bilo u hrani, odjeći, obući, kako god. Ključno je stambeno pitanje, jer ovaj smještaj za nju i djecu je od danas do sjutra. Šta ćemo kada nas istjeraju na ulicu, pita Altana.